7 min. Tijekom prvih godina njegova života, prilično je uobičajeno da dijete plače kada se mora odvojiti od svojih roditelja. Neka djeca unatoč prvotnom plaču zaborave na svoje roditelje čim se za njima zatvore vrata i odmah se počnu igrati s osobom kojoj su povjereni. No što je s onom djecom koja, osim što plaču, doživljavaju tjeskobu zbog odvajanja od roditelja i uznemirena su kada ih roditelji pokušaju ostaviti s nekim drugim? U tom slučaju možemo govoriti o separacijskoj anksioznosti.
Separacijska anksioznost nije neka nova pojava iako mnogi roditelji tako možda misle. Ona čini normalan dio dječjeg razvoja, no ipak može biti zabrinjavajuća. Najvažnije je razumjeti kroz što vaše dijete prolazi i pokušati riješiti ovu pojavu kada su djeca još u pelenama kako ne bi prerasla u ozbiljniji problem.
Što je to separacijska anksioznost?
Djeca se generalno vrlo dobro prilagođavaju drugim skrbnicima pa su zapravo roditelji ti koji prvi osjećaju tjeskobu zbog odvajanja. Ako su sve potrebe djece zadovoljene, djeca do 6 mjeseci starosti podnose odvajanje od svojih roditelja bez nekih većih problema. Između četvrtog i sedmog mjeseca starosti djeca razvijaju tzv. osjećaj stalnosti objekta.
To znači da djeca shvaćaju da stvari i ljudi postoje čak i kada ih ona ne vide. Bebe tako počinju polako shvaćati da ih mama, tata, brat ili sestra nisu napustili samo zato što ih ne mogu vidjeti. Međutim, u toj dobi još uvijek ne mogu razumjeti kako funkcionira pojam vremena i ne znaju da će im se mama ubrzo vratiti. Djeca u ovoj dobi ne mogu razumjeti da je njihov roditelj otišao u susjednu sobu ili da se nalazi odmah iza ugla i da će se ubrzo vratiti. Čak i tako kratko izbivanje roditelja može izazvati tjeskobu kod bebe i potaknuti je na plač koji prestaje tek kada ponovno vide svoju mamu.
Djeca u dobi od 8 mjeseci do jedne godine nešto su samostalnija, no isto tako mogu biti nesigurna što se tiče odvajanja od svojih roditelja. Upravo u toj dobi djeca najčešće razvijaju separacijsku anksioznost koja se manifestira kao vidljiva uznemirenost nakon odlaska roditelja. Djeca na njihovo odsustvo reagiraju intenzivnim plačem, uporno ignoriraju prisutnost drugih i sklona su snažnom priljubljivanju uz roditelje.
Prvi znakovi separacijske anksioznosti mogu se pojaviti i kasnije u dobi od 18 mjeseci do 2 i pol godine, dok neka djeca nikada neće proživjeti ovo stanje. Obično se separacijska anksioznost manifestira nakon nekog značajnijeg stresnog događaja kao što je prvi dan u vrtiću, rođenje novog brata ili sestre, preseljenje u novi stan/kuću ili napetost u obitelji.
Izvor fotografije: Freepik
Trajanje varira od djeteta do djeteta
Trajanje separacijske anksioznosti ne može se precizno odrediti i ovisi o nekoliko faktora, posebice o prirodi i temperamentu djeteta te o reakciji roditelja. U krajnjim slučajevima može trajati sve od ranog djetinjstva pa do prvih nekoliko razreda osnovne škole. U ovome slučaju separacijska anksioznost može biti simptom nekog ozbiljnijeg anksioznog poremećaja i tada je potrebno konzultirati se s dječjim psihologom. Separacijska anksioznost koja se nastavlja čak i tijekom ranije školske dobi može utjecati na djetetove normalne aktivnosti, a ako se pojavi niotkuda kod starije djece, ona može biti rezultat maltretiranja ili zlostavljanja.
Separacijska anksioznost razlikuje se od uobičajenih osjećaja koje djeca proživljavaju kada ne žele da im roditelji odu. Takvi sasvim prirodni osjećaji obično se mogu prevladati ometanjem djeteta i drugim podražajima koji će zaokupiti djetetovu pažnju. Ipak, budite oprezni s vlastitim reakcijama koje djeca vrlo brzo primjećuju pa ih mogu početi iskorištavati. Primjerice, ako zbog djetetovog plača više puta odlučite ipak ostati kod kuće, dijete će početi koristiti ovu taktiku kako bi izbjeglo razdvajanje od vas.
Djelovanje na emocije djece i roditelja
Separacijska anksioznost može utjecati ne samo na djecu, nego i na njihove roditelje koji mogu prolaziti kroz različite emocije. S jedne strane, vi ćete kao roditelji možda biti sretni zato što je vaše dijete konačno vezano za vas kao što ste i vi za njega. Međutim, mnogo vjerojatnija reakcija je osjećaj krivnje zbog toga što želite vrijeme za sebe ili dajete prednost poslu, a ne brizi za dijete. Roditelji često doživljavaju osjećaj preplavljenosti zbog količine brige i pažnje koju trebaju posvetiti svojoj djeci.
Vrijeme rastanka roditeljima vrlo teško pada jer je do tada njihovo dijete u potpunosti ovisilo o njihovoj prisutnosti i brizi. Nakon što jednom odlučite napustiti kuću na nekoliko sati (bilo radi posla ili opuštanja), ne mijenjajte svoju odluku osim ako je to zaista potrebno. Također, pokušajte se suzdržati od kontaktiranja baki i djedova, dadilja ili odgajatelja u vrtiću.
Kao i vaše dijete, tako se i vi morate naviknuti na njihovu odsutnost. Sigurno ćete htjeti uzeti mobitel u ruke i nazvati osobu kojoj ste povjerili brigu o svom djetetu, no bolje da to ne činite. Djeca će se u tom slučaju naviknuti na činjenicu da vas mogu kontaktirati kad god im se to prohtije, a to bi vam u nekim budućim situacijama moglo odmoći.
Međutim, djetetova nespremnost da napusti roditelja dobar je znak da postoji zdrava veza između roditelja i djeteta. Vrlo je važno da djeca shvate da čak i ako odete, na kraju ćete se uvijek vratiti. Dijete će se tako osjećati sigurno čak i ako ste odsutni, a također će imati priliku prevladati odvajanje od vas i poraditi na svojoj samostalnosti.
Olakšajte odvajanje sebi i svojoj djeci
Nije lako odvojiti se od djeteta kako prvi, tako i treći put. Ovi savjeti mogu pomoći i djeci i roditeljima prevladati ovo teško razdoblje:
- Isplanirajte vrijeme. Iznimno je važno isplanirati vrijeme kada ćete biti odvojeni od djeteta. Ne ostavljajte dijete u jaslicama ili kod dadilje u kritičnoj dobi od 8 do 12 mjeseci. Ako imate mogućnosti, radije potražite pomoć bliže rodbine ili najbolje prijateljice. Također se ne odvajajte od djeteta ako je ono gladno, umorno ili nemirno. Ako je to moguće, planirajte napustiti kuću nakon što se vaša djeca najedu i naspavaju. Ne pokušavajte otići u tajnosti i neprimjetno jer to može samo pogoršati separacijsku anksioznost. Dijete se nakon takvog „iskradanja” može osjećati prevareno, zbunjeno i uznemireno, a to može vrlo ozbiljno narušiti vašu povezanost.
- Vježbajte odvajanje. Unaprijed počnite pripremati svoje dijete za odvajanje od vas upoznavanjem novih ljudi i posjećivanjem novih mjesta. Planirate li ostaviti bebu kod rođaka ili dadilje? Posjetite ih ili ih prvo pozovite kod sebe doma kako bi dijete moglo ranije s njima provesti neko vrijeme. Ako ste dijete upisali u jaslice ili vrtić, isplanirajte nekoliko zajedničkih posjeta ovim ustanovama. Jednostavno vježbajte odvajanje i učinite sve kako bi se vaše dijete postupno naviknulo na vrijeme bez vas. Dopustite im ponijeti svoju omiljenu igračku, jastuk ili deku. Ovi predmeti djeci će pružiti utjehu i uz njih će se osjećati sigurno čak i na nepoznatom mjestu.
- Budite smireni i dosljedni. Zajedno s djecom stvorite ritual tijekom kojeg ćete se mirno i brižno oprostiti. Ostanite smireni i pokažite svom djetetu ljubav i povjerenje. Uvjerite ga da ćete se vratiti i kada ćete se vratiti i to riječima koje će djeca moći razumjeti (na primjer, nakon ručka, večere, itd.). Održite svoje obećanje i zaista se vratite u dogovoreno vrijeme. Na ovaj ćete način izgraditi međusobno povjerenje.
To je samo privremeno stanje
Separacijska anksioznost kod djece okidač je negativnih emocija i osjećaja roditelja. Imajte na umu da će ova faza proći. Sasvim je normalno da dijete doživljava stres tijekom odvajanja od roditelja, pogotovo ako je sve svoje vrijeme dosad provodilo s njima. Vjerujte svojim instinktima i vodite se svojim osjećajima. Osjećate li da je upravo sada pravo vrijeme da dijete nakratko ostavite s nekim drugim, iako pokazuje znakove separacijske anksioznosti? Ne premišljajte se i objasnite djetetu da ćete se vratiti, kada ćete se vratiti i otiđite u miru.
Međutim, obratite pozornost na znakove koji mogu ukazivati na to da se vaše dijete unatoč svim vašim naporima ne nosi s odvajanjem od vas kako ste očekivali. Primjerice, mogu nastati problemi sa spavanjem, napetost, gubitak apetita, mokrenje ili izljevi bijesa. Separacijsku anksioznost lošije savladavaju djeca koja su sramežljiva, tiha, manje društvena ili koja odrastaju u stresnom okruženju.
Separacijska anksioznost može prerasti u separacijski anksiozni poremećaj, osobito kada intenzivna separacijska anksioznost traje čak i u predškolskoj i ranoj školskoj dobi. Ovaj poremećaj pogađa otprilike 4 % djece predškolske i rane školske dobi. Djeca se s ovim poremećajem boje da će ih roditelji ili dadilje izgubiti i uvjerena su da će se nešto loše dogoditi nakon odvajanja.
Anksiozni poremećaj separacije povezan je s napadima panike, mučninom, povraćanjem, otežanim disanjem, noćnim morama, strahom od spavanja u zasebnoj sobi, pa čak i pretjeranim strahom od otmice. Ako sumnjate da su znakovi separacijske anksioznosti vašeg djeteta van normalnih okvira, ne oklijevajte i posjetite liječnika.
